Nema me. Mobitel mi je stišan, ne odgovaram na mejlove, ne provjeravam fejsbuk. Ne javljam se prijateljima, jedva da se čujem i s obitelji. Ne postojim u ‘stvarnom’ svijetu.

Ali me itekako ima i itekako postojim – na moru. A ono je apsolutno i traži te cijelog. Tako te i prihvaća. U potpunosti. I tek kada mu se potpuno predaš, daje neizrecivo mnogo. Da sišeš život s njegovog samog izvora. Moćna je to droga.

Jedino moćnije od toga je izraz na licima ljudi kada im se, nakon početnih dva, tri dana nesnalaženja pa i straha na jedrilici, otvori sva ljepota i jednostavnost jedrenja. I kada gotovo instinktivno, bez previše razmišljanja, počnu pravilno upravljati brodom. Kao da, nakon mnogo muke, izađu iz čahure i prvi puta slobodno zamahnu krilima.

Cijeli tekst možete pročitati na Sailosophy-ju…